– Kad je zadnji put nešto predložio?
– Ne znam. Odavno.
– A koliko je to odavno?
Šutio je jedno pet sekundi, pa rekao da misli da je bilo negdje u proljeće.
Čovjek je dao otkaz u lipnju. Vlasnik ga je doživio kao grom iz vedra neba, iako je signal stajao ondje tri mjeseca. Nitko ga nije prepoznao kao signal, jer izostanak nečega ne upada u oči kao pojava nečega.
Što se doista vidi
Prvo prestane inicijativa. Čovjek i dalje radi svoj posao uredno, rokove drži, ništa se izvana ne mijenja, ali prestaje predlagati promjene i prestaje se javljati na sastancima. Ako je prije dolazio s idejama, sada dolazi sa zadacima. To je najtiši i najpouzdaniji znak, a ujedno i onaj koji se najlakše previdi, jer se ništa nije pokvarilo.
Zatim se povlači iz neobaveznog. Ne ide na kavu, ne ostaje pet minuta poslije sastanka, ne javlja se u grupne poruke. To se često pripiše obiteljskim obavezama, a ponekad je i to točno.
I treće, uzima slobodne dane u čudnim terminima. Utorak popodne, četvrtak ujutro, uvijek po dva sata.
Razgovori za posao se ne dogovaraju vikendom.
Zašto jedan znak sam po sebi ne znači ništa
Zato što svaki od njih ima deset bezazlenih objašnjenja. Čovjek može biti umoran, može imati bolesno dijete, može mu jednostavno dosaditi sastanak koji traje sat i pol. Ako na temelju jednog znaka počneš gledati u nekoga sumnjičavo, dobit ćeš upravo ono čega se bojiš, i to brže nego što misliš, jer ljudi promjenu u tvom ponašanju primijete odmah.
Ono što nešto znači jest promjena obrasca kod istog čovjeka. Ne uspoređuješ ga s kolegama nego sa samim sobom od prije pola godine, i tek kad se dvije ili tri stvari promijene u istom razdoblju, to prestaje biti slučajnost.
Kako pitati, a da ne zvuči kao ispitivanje
Loše pitanje je „je li sve u redu”, jer na njega svatko odgovori potvrdno. Loše je i „razmišljaš li o odlasku”, jer time tjeraš čovjeka da laže.
Dobro pitanje je konkretno i okrenuto poslu. Što ti je u zadnjih par mjeseci postalo naporno. Što bi promijenio da možeš. Ima li nešto što bi radio, a sada ne radiš. Ta tri pitanja idu u razgovoru u četiri oka, mirno, bez uvoda o tome kako si primijetio da je nešto drugačije i bez ijedne rečenice koja bi zvučala kao da ga provjeravaš.
Odgovor ćeš čuti u prvoj minuti, i to ne po sadržaju nego po tome koliko mu treba da počne govoriti. Čovjek koji je odustao odgovara kratko i uljudno.
Tjedan u kojem se signali potvrde
Tada radiš dvije stvari, i to istim redom.
Prva je razgovor u kojem otvoreno kažeš što možeš promijeniti i do kada, bez obećanja koja ne možeš održati. Ako je razlog nešto što se ne da promijeniti, bolje je da to obojica znate.
Druga je priprema, i nju radiš bez obzira na to kako je razgovor prošao. Popis onoga što taj čovjek radi, a nigdje ne piše. Ako ostane, ništa nisi izgubio, a dobio si popis koji ti ionako treba. Ako ode, ušteda je mjesec dana zbrke. O tome kako se ta priprema uklapa u planiranje ljudi pišem kod recruitment strategije.
Meni se u razgovorima s ljudima ti signali obično pokažu prvi, jer čovjek vanjskom sugovorniku kaže ono što svom vlasniku ne bi. Kad radim na zadržavanju ljudi, prvo pitanje nikad nije tko odlazi, nego tko je prestao predlagati.
